Za lingviste, emodži je vrsta žargona, digitalnog govora tela i neverbalne pojednostavljene komunikacije. Da li su onda emodžiji deo novog jezika koji će u duhu Orvelove „1984“ menjati naše lingvističko ponašanje i tako omogućiti bolju kontrolu nad nama? Kompanije nam, možda, nametanjem jezika nameću svoje prioritete i ciljeve, prikazujući ih kao društvene. Da li su poremećaji pažnje, manjak javnih debata i nestanak sadržaja sa kritičkim analizama rezultat ovakve komunikacije? Da li pojednostavljena komunikacija omogućava lakše izvlačenje podataka o nama koje kompanije prodaju marketinškim agencijama? Da li su mogućnosti emodžija uvek pozitiv