Ljubav je najjača pokretačka sila koja ne poznaje ni prostore, ni granice. Otud i stihovi kojima vreme samo daje sadržaj, što dokazuju vanvremenski stihovi koji su se kasnije susreli sa notama. Iz najveće tuge nastaju najlepši stihovi, natopljeni bolom i nostalgijom, neretko su istinite crtice iz života samih pesnika. Aleksa Šantić je nesrećno voleo Anku, Zorku i Eminu, Đura Jakšić je zauvek u srcu nosio lepu, crnokosu krčmaricu Milu, čak i nakon ženidbe, Branko Radičević je svoju zaljubljenost u kćerku Vuka Stefanovića Karadžića krio ne sluteći da i ona oseća naklonost prema njemu. Iz tih ljubavi rodili su se stihovi koji su još više uzdigli